Svi postovi sa bloga: Slobodno tržište

U pitanju je serijal BBC-a u tri epizode od kojih je jedna posvećena Hajeku. Pošto iza ovog dokumentarca stoji "javni servis", naravno da im nije bio cilj da otvoreno zagovaraju primenu Hajekovih ideja u praksi, već da pokušaju da prikažu koliko su one, tokom njegovog života, bile zastupljene i gde im je bilo mesto u odnosu na mainstream.

Tako se tenzija tokom ove epizode održava doziranim pojavljivanjima zagovornika simulacije invazije vanzemaljaca i snažnog odgovora države na tu invaziju u vidu rekordne javne potrošnje koja će nas izvući iz recesije. Dodatno, na kraju autorka na vrlo loš način zatvara epizodu konstatujući kako ne može da zamisli da će doživeti da bilo koja vlada danas ili u budućnosti zastupa Hajekove neintervencionističke ideje u rešavanju ekonomske krize, što više ostavlja utisak odbacivanja ideja kao bizarnih nego kritike savremenika u državnim administracijama širom sveta. Naravno, od levičarskog BBC-a se ne može više i očekivati, ali opet pokušaj je vredan gledanja uz rezerve.





Odličan dokumentarni film koji je producirao prof. Jesús Huerta de Soto, iz jula ove godine. Govori o finansijskoj krizi iz 2008. godine iz ugla austrijske škole. Zvanični sajt filma se nalazi ovde.





U poslovanju firme iz koje socijalizam nikada nije ni izašao, najavljuju se neke socijalističke novine. Tako je ministarka energetike danas izjavila da će se promeniti tarifni sistem, tako da najveći potrošači plaćaju više, a mali potrošači plaćaju manje, sve u skladu sa politikom ove vlade da treba posebno nagaziti one koji dobro zarađuju.
Šta je problem u vezi sa tim?
Rast prodaje a samim tim i proizvodnje nekog proizvoda/usluge snižava njegove prodajne odnosno proizvodne troškove, tako da kupci koji kupuju veće količine proizvoda treba da imaju manju cenu po jedinici proizvoda (bilo da je to kilogram, metar, litar ili kilovat-čas). U prodajnoj politici to funkcioniše preko rabata, tako da oni koji kupuju veće količine dobijaju manju cenu kao popust na količinu. Na taj način se povećava obim prodaje i portfolio kupaca koje to preduzeće ima, kao pretpostavka njegovog uspešnog poslovanja (interesantno da je isti argument upotrebio i bivši ruski ambasador Konuzin kada je objašnjavao zašto je cena gasa za Nemačku dosta niža od one koju plaća Srbija).

Međutim, to je situacija sa preduzećima koja nastoje da budu profitabilna i uspešna. EPS nema taj cilj. Njegov, tj. cilj države je da EPS bude gubitaš i nikad ne postane profitabilna kompanija. Što su veći gubici, to je veći strateški značaj te kompanije za državu, jer država posebno voli kompanije koje prave gubitke (pored EPS-a tu je Železara Smederevo i mnoge druge). Time se samo potvrđuje teza da najviše štićena preduzeća, tj. monopolisti na neliberalizovanom tržištu moraju da propadaju, tj. da nijedan proizvod ili usluga ne može biti element socijalne politike.

Posledice takve odluke će biti da će najveći potrošači (a to su preduzeća) imati rast troškova energije, zbog čega će im se smanjiti dobitak a time i sposobnost da rastu, investiraju, izmiruju svoje obaveze i dr. To će uticati i generalno na niži rast ekonomije.



Slušam obrazloženje ministra finansija i ekonomije za uvođenje subvencionisanih kredita. Privreda je u krizi, ima problem sa likvidnošću, ne može da vrati kredite, preduzeća su opterećena visokim kamatama. I šta je njegovo rešenje? Da banke zarađuju još para. A kako im to omogućiti ako ne naplaćuju ni kamate na trenutne plasmane? Tako što će država po svojoj dobroj navici da uskoči kao treća strana, u jedan aranžman između banke i pojedinačne privatne firme koji sa njom nema nikakve veze. Ona će sada dobrovoljno da plaća deo kamate umesto preduzeća, kako bi istima bili odobreni dodatni krediti.

Zašto je to pogrešno?

Situacija u kojoj pojedina preduzeća ne mogu da izmiruju svoje obaveze (prema bankama, dobavljačima i drugima) je apsolutno posledica njihovih poslovnih odluka i poslovnog okruženja (btw, da li na ovaj način država priznaje da je poslovno okruženje izuzetno nepovoljno, pa naknadno želi da plaća posledice svoje loše politike?). Ali kad se uzmu faktori na koje sama preduzeća mogu da utiču, to se svodi na njihovu poslovnu politiku i isključivo njihove odluke. Nemogućnost izmirenja obaveza preduzeća prema bankama je stvar pogrešne procene (a) preduzeća da će njihovi projekti koji su finansirani iz kredita doneti prinos dovoljan za pokriće troškova kamate i vraćanje glavnice (b) banaka da je rizik odobravanja kredita prihvatljiv za banku i da je stepen obezbeđenja zadovoljavajući.

Srpska preduzeća koja većim delom potiču iz perioda kada su dobijala kredite koje nisu morala da vraćaju i dalje se suočavaju sa situacijom da ne mogu pravilno da procene rizik u koji ulaze određenim kreditnim aranžmanom. To je zato što to nikada i nisu radili i nisu imali od koga da nauče. Retko koje preduzeće u Srbiji ima ozbiljan finansijski sektor koji će analizirati jedan takav poduhvat. Takođe, mnoga preduzeća su one-man show, personifikacija svojih vlasnika koji sve i da imaju neke obrazovane ljude najčešće ih ne slušaju i samostalno donose odluke misleći da razumeju potpuno sve aspekte poslovanja.

Na drugoj strani su banke koje zapravo i nemaju nekakvu ozbiljnu intenciju da im budu vraćeni svi krediti koje su odobrili. Njima je često zadovoljavajući i konstantni priliv koji ostvaruju po osnovu visokih kamata. U želji da plasiraju što više sredstava, bili su spremni da prihvate krajnje nerealne iznose procene nekretnina i druge imovine koja je prihvatana kao sredstvo obezbeđenja.

Dakle, u celoj toj priči u kojoj nigde nema države, ona se pojavljuje i nanosi štetu po najmanje dva osnova: (a) time što razvija poslovanje banaka i omogućuje im dodatne zarade na štetu poreskih obveznika i (b) odvraća preduzeća od nužnih promena i prilagođavanja novonastaloj situaciji nudeći im finansijska sredstava mimo tržišnih uslova. 


Tako zaključuje Dimitrije Boarov u tekstu o mandataru za sastav nove Vlade u listu Vreme:
Dačić uvek s neskrivenim gađenjem govori o profitu kao motivu poslovanja, naročito ako on nije reinvestiran "u funkciji razvoja", to jest po naredbama države. Vidi se da je bio odličan đak u svim "šuvaricama", u vreme kada se profit bio sinonim omraženog kapitalizma, kada se u domaćem sistemu uporno sakrivao iza raznovrsnih floskula ("ostatak dohotka za raspodelu" itd) i kada su činjeni uzaludni napori da se izgradnja socijalizma, to jest postizanje socijalne pravde postavi kao osnovni motiv privređivanja. Što je istorijski gledano i urušilo socijalizam – kada dodavanje državnog nasilja nije više moglo da zameni motiv privatnog interesa za rad.
Ceo tekst se nalazi ovde.


Odličan tekst na ovu temu na sajtu britanskog Telegrafa, sa osvrtom na nedavno upozorenje Džordža Soroša da je ostalo još tri meseca za rasplet.
O uzrocima produbljivanja krize evro-zone:
When Lehman Brothers collapsed in September 2008, I made the point in this space that the consequences of the credit crunch would, ultimately, be even worse for the eurozone than for Britain or America, because the zone had “no clear, democratic authority”. “In the next twist of the crisis,” I went on, “the eurozone will have to decide: does it want the birth of a European nation at last, or break up?” What I did not expect, I must admit, was that nearly four years later, this question would still pop up in the world’s media every single day, and still remain unanswered.
O perspektivama:
For most Continental leaders and bureaucrats, European integration is their life’s work, not to mention their salary, meal ticket and startlingly attractive pension. They will now try yet again, harder than ever and presumably very soon, to rescue it. To the sceptic, this looks no more sensible, and scarcely more moral, than the Soviet Union trying to hold its empire together by making Poland impose martial law in 1981. But if some countries wish to do this – as Mrs Merkel, talking across David Cameron, said on Thursday that she did – then we cannot prevent them. What we can do is insist that this is a parting of the ways. The most likely eventual result is some sort of euro in a much smaller, fiscally united zone, centred on Germany, with France agonising about whether it can fit inside. Beyond it will be a wider ring, including ourselves, of non-euro countries no longer agonising at all. We could fairly happily be part of a loose association of more than 30 countries called, say, the European Community, but we, and most others, would be out of any Union. We would be unconstrained by the institutions and rules – the court, the parliament, the Common Agricultural Policy, the arrest warrant etc – which that Union imposed upon itself.
Ceo tekst se nalazi ovde.


Kontaktirala me je Linda Yesler koja radi za grafički tim sajta OnlineCriminalJusticeDegree.com. Oni su sastavili jedan grafik koji pokazuje posledice rata protiv droge u SAD i posebno Kaliforniji, naročito u domenu rasta javne potrošnje. Interesantno je i poređenje sa brojem zatvorenika na 1.000 stanovnika u SAD i drugim zemljama sveta. Evo kako izgleda:
No Justice For All
Created by: OnlineCriminalJusticeDegree.com


Top lista najposećenijih libertarijanskih sajtova na bazi broja jedinstvenih posetilaca se nalazi ovde. Na prvom mestu je LewRockwell.com, a među prvih 5 stranica, dve se odnose na kampanju Ron Paul-a.


U vezi sa jednim prethodnim postom, gde se govori o efektima privatizacije u Srbiji na bazi analize koju je sprovela Agencija za privatizaciju, sada se pojavio i originalni dokument sa rezultatima te analize. Može se pogledati na sajtu Agencije ovde.




Onima koji ga slave, srećan Dan zaljubljenih!


blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk

Duhovi iz Palmotićeve 37