Svi postovi sa bloga: Title: Beleske Knjiskog Moljca

                                                                     5608_by_LILY_m


Jedina od svih prica iz " Dvorske hronike" koja mi se svidela bila je ona o spanskom kralju, koji je gotova sav izgoreo zato sto nije bilo dovoljno vremena da ministar predsednik naredi ministru dvora  da zatrazi od velikog nosioca zlatene palice palice da naredi pazu iz pratnje da zamoli sefa posluge da izda naredjenje pocasnoj sobarici da donese kofu vode za gasenje njegovog velicanstva.


Niko od nas ne bi smeo biti uveren da nije snob.Bas ta sigurnost pomalo mirise na nadmenost, a biti nadmen znaci biti snob.  Priroda je u sve drustvene slojeve, pocev od ulizice pa sve do tirana, rasporedila veoma cuda i raznolik rod snobova. Ali zar nema dobrih priroda, neznih srdaca, ni skromnih, prostih i istinoljubivih srdaca?


Vidim na primer starog Fonija kako se staklastih, bez izraznih ociju i sa vecito istim udvorickim osmehom sunjapo klupskom prostorijama; on se ulaguje svakome koga sretne, rukuje se s` vama, srdacno vas pozdravlja i pokazuje najdublje interesovanje za vase zdravlje . Vi znate da on nije iskren i da je nitkov , a i on zna da vi znate. Ali on vam se izmigolji i ode dalje ostavljajuci svugde za sobom trag svog laskanja. Ko ce prodreti u tajnu tog coveka? Sta od ovozemaljskog blaga moze dobiti od vas ili od mene? Ne znate sta se zbiva pod tom iskezenom mirnom maskom. Osecate samo nejasnu nagonsku odvratnost koja vas opominje da se pred vama nalazi nitkov ali Fonijeva  dusa ipak i dalje ostaje tajna za vas.

                                                                    snobbed_by_peachjuice
Vilijam Takeri, Knjiga o snobovima
Uvek me je pogadjala ta stvar sa slikama. Vise tako godinama, a onda bez povoda, kazem bas bez ikakvog  povoda, tras dole, padnu. Vise tako okacene o ekser, niko im nista ne uradi, a one, u jednom momentu, tras, padnu, kao kamenje. U potpunoj tisini, dok je unaokolo sve nepomicno, ni muva da proleti, a one - tras. Bez ikakvog razloga. Zasto bas u tom trenutku? Ne zna se. Tras. Sta se dogodi ekseru pa odluci da ne moze vise? Mozda i on, jadnicak, ima dusu? Donosi li odluke? Raspravljao je o tome nadugo sa slikom, nisu bili bas sigurni sta da urade, razgovarali su o tome svake veceri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minut, trenutak, i ... tras. Ili su to mozda znali od samog pocetka, njih dvoje, vec su sve isplanirali...vidi, ja cu sve da pustim za sedam godina...sto se mene tice u redu je, okay...onda dogovoreno za 13. maj, okay, oko sest, neka bude petnaest do sest, u redu, `ajd onda laku noc...noc. Sedam godina kasnije, trinaestog maja, u petnaest do sest: tras. Ne kapiram. To je jedne od onih stvari o kojima i bolje da ne razmisljas, ako neces da poludis. Kada padne slika. Kada se jednog jutra probudis, i vise je ne vidis. Kada otvoris novine i procitas da je izbio rat. Kada ugledas voz i pomislis- treba da odem odavde. Kada se pogledas u ogledalo i shvatis da si ostario. Kada usred okeana Hiljadu devetstoti podigne pogled i kaze mi: " Za tri dana, u Njujorku, silazim sa broda."
O`ladio sam se.
Tras .

Alesandro Bariko, Pijanista


                                                                            by KM

Tras, nema je. Ne razumem.Jos uvek.
"Ne znam", uzviknuh potmulo, "zaista ne znam. Ako niko ne dođe, e pa lepo, onda niko neće doći. Nisam nikom naneo zla, niko nije ni meni, ali niko ne želi da mi pomogne. Baš niko. Pa ipak nije sasvim tako. Jedino što mi niko ne pomaže - inače bi 'baš niko' bilo lepo. Veoma bih rado - što da ne? - krenuo na izlet u društvu koje bi činio sve sam niko. Naravno, u planinu, kuda inače? Kako se ta gomila sve samog nikog tiska, te mnogobrojne noge, razdvojene sićušnim koracima! Razume se da su svi u fraku. Idemo mi tako baš žestoko, vetar fijuče kroz rupe što ih ostavljamo mi i naši udovi. Vratovi se oslobađaju u planini! Pravo čudo što ne pevamo."

Franc Kafka, Izlet u planinu



 Kafka am Strand_by_Zaix


Svirali smo tri-cetiri puta dnevno. Prvo za bogatase iz lukzune klase, zatim za one iz druge klase, a s vremena na vreme smo odlazili kod onih jadnih emigranata i svirali za njih, bez uniforme, onako kako nam dodje, katkad bi i oni zasvirali, sa nama, svirali smo da ljudi ne osete kako prolazi vreme, da zaborave gde su i ko su. Svirali smo da ih nateramo da igraju, jer kad igras ne mozes da umres i osecas se kao da si Bog. Svirali smo ragtime, jer to je muzika uz koju igra Bog, kad ga niko ne vidi. Na koju bi igrao Bog, samo da je crn.


Kada ti neko sa apsolutnom preciznoscu prica kakav je miris Bertham Streetu, leti, tek styo prestane da pada kisa, ne mozes da pomislis da je lud samo zbog jednog tako glupog razloga- sto on, u Bertham Steeru, nikada nije bio. U necijim ocima, u necijim recima, on je taj vazduh stvarno udisao. Na svoj nacin: ali stvarno.Svet mozda nikada i nije video. Ali dvadeset i sedam godina svet je prolazio ovim brodom: dvadeset i sedam godina on ga je tu, na tom brodu, kriomeice posmatrao. I krao mu dusu.


                                                         Back to Life by FrancesHolly

Ja sam rodjen na ovom brodu. Ovde je svet prolazio, svaki put po dve hiljade ljudi. I tu je bilo zelja, ali ne vise od onoliko koliko staje izmedju pramca i krme. Svirao sam za svoju srecu na klavijaturi koja nije bila beskrajna.
Ja sam tako naucio. Zemlja je isuvise veliki brod za mene. Predugo putovanje. Isuvise lepa zena. Prejak parfem. Muzika koju ne umem da sviram. Oprostite mi. Ali ja se necu iskrcati. Dozvolite mi da se vratim nazad.
Molim vas/

Alesandro Bariko, Pijanista
Luthien___The_watcher_by_eaneli.
Pesma Rastanka u pohvalu Lutijeni i svetlosti nebesa – Beren
Nebo na severu zbogom, zbogom zemljo mila,blaženi ste navek, jer je ovde spilai korakom gipkim svoga vita telatrčala je ispod Sunca i MesecaLutijena Tinuvijela,lepša no što mogu reći smrtna deca.I kad celi svet u propast bude bačen,rastočen, razvrgnut i unatrag vraćen,poništen, gurnut u ambis stari –zalud neće biti, i ništa ne marišto nestaće suton, zora, voda, stena –jer jednom na svetu življaše Lutijena.
Song of Beren and Lúthien

The leaves were long, the grass was green,
The hemlock-umbels tall and fair,
And in the glade a light was seen
Of stars in shadow shimmering.
Tinúviel was dancing there
To music of a pipe unseen,
And light of stars was in her hair,
And in her raiment glimmering.

There Beren came from mountains cold,
And lost he wandered under leaves,
And where the Elven-river rolled
He walked alone and sorrowing.
He peered between the hemlock-leaves
And saw in wonder flowers of gold
Upon her mantle and her sleeves,
And her hair like shadow following.

Enchantment healed his weary feet
That over hills were doomed to roam;
And forth he hastened, strong and fleet,
And grasped at moonbeams glistening.
Through woven woods in Elvenhome
She lightly fled on dancing feet,
And left him lonely still to roam
In the silent forest listening.

He heard there oft the flying sound
Of feet as light as linden-leaves,
Or music welling underground,
In hidden hollows quavering.
Now withered lay the hemlock-sheaves,
And one by one with sighing sound
Whispering fell the beachen leaves
In the wintry woodland wavering.

He sought her ever, wandering far
Where leaves of years were thickly strewn,
By light of moon and ray of star
In frosty heavens shivering.
Her mantle glinted in the moon,
As on a hill-top high and far
She danced, and at her feet was strewn
A mist of silver quivering.

When winter passed, she came again,
And her song released the sudden spring,
Like rising lark, and falling rain,
And melting water bubbling.
He saw the elven-flowers spring
About her feet, and healed again
He longed by her to dance and sing
Upon the grass untroubling.

Again she fled, but swift he came.
Tinúviel! Tinúviel!
He called her by her elvish name;
And there she halted listening.
One moment stood she, and a spell
His voice laid on her: Beren came,
And doom fell on Tinúviel
That in his arms lay glistening.

As Beren looked into her eyes
Within the shadows of her hair,
The trembling starlight of the skies
He saw there mirrored shimmering.
Tinúviel the elven-fair,
Immortal maiden elven-wise,
About him cast her shadowy hair
And arms like silver glimmering.

Long was the way that fate them bore,
O'er stony mountains cold and grey,
Through halls of ireon and darkling door,
And woods of nightshade morrowless.
The Sundering Seas between them lay,
And yet at last they met once more,
And long ago they passed away
In the forest singing sorrowless.Luthien_and_Beren_by_TolmanCotton

Dzon Ronald Ruel Tolkin
Ni ljubav, ni istinski susreti, pa cak ni duboka razmimoilazenja, nisu plod slucajnosti, vec su nam na tajanstven nacin predodredjeni. Koliko sam se samo puta u zivotu zacudio sto u tolikom mnostvu ljudi na svetu nailazimo na one koji, na izvestan nacin, vuku konce nase sudbine, kao da pripadamo istovetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne te iste knjige! Nikada nisam saznao da li ih prepoznajemo zato sto smo vec tragali za njima, ili smo tragali za njima zato sto su vec bili nadomak nase sudbine.

                                          Melody_of_Decadence_by_immanuel
Ja, medjutim, ne verujem u sudbinu kao fatum, kao sto je to u grckoj tradiciji, ili kao sto veli nas tango:" Od sudbine niko ne pobeze." Jer da je tako, zasto bih vam ovo pisao? Mislim da nam je sloboda namenjena da bismo ispunili odredjenu misiju u zivotu; a bez slobode nista nema svrhe. Stavise, mislim da je sloboda, koja nam je nadohvat ruke, veca od one koju se usudjuemo da okusimo. Dovoljno je citati istoriju, tu veliku uciteljicu, da bi se videlo koliko je puteva covek uspeo da prokrci svojim rukama, u kojoj meri je ljudsko stvorenje menjalo tok stvari. Svojim pregalstvom, ljubavlju, fantizmom.

Ernesto Sabato, Otpor
                                                              TV-madness  by =hanuriki




Televizija nas stavlja na Tantalove muke, cini nas zavisnim. Mislim da dejstvo televizije, nesto izmedju magicnog i zlokobnog, dolazi od prekomerne kolicine svetlosti koja nas privlaci svojom snagom. Ne mogu da se ne setim da ona tako deluje na insekte, pa cak i na krupnije zivotinje. A tada, ne samo da nam tesko polazi za rukom da se od nje otrgnemo, nego gubimo i sposobnost da gledamo i vidimo svakodnevne stvari. Neku ulicu sa ogromnim stablom tipa (vrsta drveta), bezazlene oci neke starice, oblake u smiraj dana. Cvetanje aromaticne mire usred zime ne privlaci paznju onih koji u Buenos Ajresu ne umeju da uzivaju u cvetovima hakaranda. Cesto sam bivao iznenadjen cinjenicom da se ljudi ponekad vise dive prirodnim lepotama na filmu nego u stvarnom zivotu.

Preko je potrebno da prepoznamo trenutke susreta, koji nam nece dozvoliti da budemo omasovljena gomila ljudi koji sede sami i zure u televizor. Paradoksalno je sto nam se cini da smo posredstvom ekrana povezani sa svetom, dok nam to, u stvari, oduzima mogucnost ljudskog suzivota i, sto je jednako opasno kao i ovo, cini nas bezvoljnim. U brojnim intervijuima sam, modifikujuci Marsove reci, ironicno kaza da je " televizija opijum za narod". Ja to stvarno mislim, jer covek sedi ispred ekrana kao obamro, i mada ne nalazi nista od onoga sto trazi ipak ostaje tu, nesposoban da ustane i ucini nesto valjano. Televizija nam oduzima volju da se posvetimo nekom zanatu, da procitramo knjigu, da popravimo neto u kuci dok slusamo muziku ili ispijamo caj. Ili da odemo u kafanu sa nekim drugom, ili popricamo sa ukucanima. Gledanje televizije postaje prava dosada, prava gnjavaza, na koju se navikavamo kao "u nedostatku neceg boljeg". Monotono sedenje pred televizorom anestezira cula, umrtvljuje um, skodi dusi.


Ernesto Sabato, Otpor


                                                             TV-hands  by =hanuriki
Prica koju cu ispricati ipak nije samo prica o zemaljskom suparnistvu, vec i o zloj kobi, a ovaj izraz upotrebljavam da bih mogao da docaram smisao neukrotive snage koju pokrece inteligencija spremna ne samo da izazove niz neizbeznih dogadjaja, vec i da srusi svako humano nacelo sve dok u nas ne udahne cin krajnjeg nasilja, nedoumicu, a na posledku i izvesnost da smo mi sami, zajedno sa Bogom koji nama upravlja- jedino postojece zlo.

                                                               Ghost_Train_by_intao


Mora pocinje ovako:mora odsanjana pri punoj svesti, aki ipak, bas kao i san, smestena daleko, van naseg domasaja da bismo je mogli prekinuti, ili bar samo promeniti. Za jedan dan odnese nam ono malo dostojanstva sto nam je preostalo, lisise nas svakog ljudskog obelezja. Iako smo govorili istim jezikom i izrazavali jednake misli, rodjeni iz izstih osecanja i istih potreba, ova slicnost nije postojala, buduci da su nas ti drugi sveli na zivotinjsku vrstu za merenje i klanje.
(ovde je rec o Drugom svetskom ratu)

...u nasem umu postoji neka vrsta granic; u zivotu (mislim na svakodnevni zivot) uvek nam nedostaje potreban podsticaj da bismo je dostigli, ali kada je predjemo sve postaje moguce.

Paolo Maurensig, Varijanta Lineburg
...kad osetimo pravu strast prema necemu, shvatimo zgranuti, koliko je malo poznat medju drugim ljudima taj univerzum koji se nama cini jedinim.

...bio sam na pocetku, nalazio sam se na najlepsem delu puta, onom kada nesto zapocinjemo: na putu cistog sna. Tada nisam znao koju cenu umetnost mora da plati zivotu, koji pohlepni danak ideal treba da poda materiji...

" Uobrazilja ponekad moze da dovede do ozdravljenja, a postoje uobrazilje koje mogu da ubiju. Nemojmo ih potcenjivati! Reakcija na gresku uvek izbija iz nas samih; tada sredestva vise nisu vazna, vec ishod."
" Vi ste me, dakle, lagali?"
" Istina je da licna odgovornost predstavlja nepobitnu realnost."

                                              _beyond dreams and memories. by =Bloddroppe

Varijanta Lineburg, Paolo Maurensig



Šta ja radim ovde

Ne znam da li je svet lagao
Ja sam lagao
Ne znam da li se svet urotio protiv ljubavi
Ja sam se urotio protiv ljubavi
Atmosfera mučenja nije uteha
Ja sam mučio
Čak i bez oblaka nuklearne eksplozije
Ja bih i dalje mrzeo

Slušaj
Činio bih iste stvari
Čak i kada ne bi bilo smrti
Ne bih se držao kao pijanica
pod hladnim šljiskama činjenica
Ja odbijam sveopšti alibi

Kao prazna telefonska govornica kraj koje se
noću prođe
i koja se zapamti
kao ogledala u predvorju bioskopske dvorane
u kojima se ogleda samo pri izlasku
kao nimfomanka koja vezuje hiljade
u čudnovato bratstvo
Ja čekam
svakog od vas ponaosob da se ispovedite.

Za Merien

Tako je jednostavno
buditi se kraj tvojih ušiju
i brojati bisere
sa moje obe ruke

To me vraća školskim tablama
i trčanju sa Džejn
na trke pasa

To čini tako lakim
da se vlada ovom zemljom
Već sam smislio i zakone
Radiću naporno preko celog dana
U Parlamentu

Zato hajmo u krevet
odmah posle večere
Hajde da spavamo i da se budimo
cele noći

blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk

Blogopen Socialopen 2010