Svi postovi sa bloga: Title: Beleske Knjiskog Moljca


 By Richard Ramirez

Telo, ljubav, smrt- to troje cini samo jedno. Jer telo je bolest i pozuda, a ono nam donosi smrt, da, oboje je puteno, i ljubav i smrt, i u tome je njihov uzas i njihova magija! Ali smrt, razumes, ona jednim delom ima vrlo rdjav glas, ona je nesto bestidno, zbog cega se crveni od srama; a sa druge strane to je sila vrlo svecana i vrlo velicanstvena- mnogo uzvisenija nego veseli zivot koji pravi pare i nabija mesinu- mnogo dostojnija postovanja nego napredak koji neprestano blebece- zato sto je smrt istorija i plemenitost i poboznost, i ono vecno i sveto sto cini da skinemo sesir i da hodamo na vrhovima prstiju...A isti tako, i telo i ljubav prema telu su nesto nepristojno i neprijatno, i telo pocrveni i pobledi na povrsini svojoj usled straha i stida od sebe samog. Ali ona je isto tako velika slava dostojna obozavanja, cudesna slika organskog zivota, sveto cudo obicaja i lepote, a ljubav prema njemu, prema ljudskom telu to je isto tako krajnje covecansko interesovanje...


Tomas Man, Carobni breg

                                                                        Les grues by Baspunk


Analiza je dobra kao orudje prosvecenosti i civilizacije, dobra, ukoliko rusi glupa ubedjenja, odstranjuje prirodne predrasude i podriva autoritet, dobra, drugim recima, kad oslobadja, profinjuje, cini covecnijim i od robova stvara ljude zrele za slobodu. Ona je rdjava, vrlo rdjava, ukoliko staje na put delu, nanosi stetu zivotu u samom njegovom korenu, nemocna da mu da oblicje. Analiza moze da bude vrlo neukusna stvar, neukusna kao smrt, sa kojom ima veze uostalom - srodna je grobu i njegovoj odvratoj anatomiji.....


Tomas Man, Carobni breg
To sto su ljudi toliko obuzeti "natprirodnim"  pojavama, prouzrokovano je  jednim cudnim slepilo. Oni ne najmisteriozniju stvar od svih - naime to da postoji svet. Njih vise zanimaju Marsovci i leteci tanjiri nego celo to zagonetno delo postojanja koje se prostire pod nasim nogama. Ja ne verujem da je svet neka slucajnost, Hanse Tomase.




Razmisljao sam o tome da mi zivimo u jednoj cudesnoj bajci. Pa ipak vecina smatra da je svet "normalan". Zauzvrat su stalno u lovu na nesto nenormalno - kao sto su andjeli ili Marsovci. I to cine samo zato sto ne vide da je svet zagonetka. Ja licno osecao sam se sasvim drugacije. Meni je svet izgledao kao neki cudesan san. Ja sam upravo tragao za nekim razumnim objasnjenjem kako je sve to povezano.



Justejn Gorder, Misterija pasijansa
Baraka (1992), directed by Ron Fricke
Papir na kome pisem je kao splav za spasavanje, nepoznati sine. Splav za spasavanje mogu da nose vetrovii struje pre nego sto zaplovi ka nekoj luci u daljini.

Dzoker je mala luda koja je drugacija od svih drugih. On nije ni tref ni karo, ni herc ni pik. On nije ni osmica ni devetka, ni kralj ni zandar. On je taj koji je van svega cega su drugi deo. On je smesten u istu kutiju kao i druge karte, ali im ne pripada. I zato se moze i ukloniti, a da nikome ne manjka.

 Zar nisi razmisljao da mozda sebi nadjes neku novu zenu umesto da potrosis pola svog zivota da opet nadjes onu koja nije nasla sebe?
Prvo se ostro nasmejao, ali je onda rekao:
Mogu se sloziti da je to pomalo misteriozno. Na ovoj planeti zivi pet milijardi ljudi. I onda covek zavoli neko odredjeno bice i ne zeli da ga zameni nijednim drugim.

Justejn Gorder, Misterija pasijansa

Nocas sam sama sred noćne jave -
Bez sna i bez doma - duše sive! -
Noćas imam sve ključeve i brave
Od kapija ove prestonice divne!
Nesanica me izbaci na put studeni -
O kako si mi divan, tamni moj Kremlju! -
Noćas ja, evo, ljubim u grudi
Ovu okruglu, ratničku zemlju!
Podiže se ne kosa, već krzno meko
Teški vetrovi u dušu se svale
Noćas žalim sve ljude planetom
Bilo da ih vole, bilo da ih žale

1 avgust 1916

book of oblivion by nairafeeJa ću te oteti, od svih zemalja, o svih nebesa
Zato što mi je šuma - kolevka, a grob - grm potkresan
Zato što po zemlji na jednoj nozi šećem
Zato što o tebi pevam - kako niko neće
Ja ću te oteti od svih vremena i noći svih
Od svih zlatnih zastava, od mećeva svih
Ključeve ću baciti, pse oterati sa trema
Zato što sam u noći vernija od psa verna
Ja ću te oteti od svih žena - što da uvijam? -
Nećeš biti ničiji muž, ni ja žena ničija
I u poslednjem trenu, uzeću te - ne pričaj! -
Od onog s kojim Jakov u noći skita
Al dok ti ruke ne skrste na grudima -
O prokletstva! - u tebi još tvoje krvi ima:
Dva tvoja krila u etru traže lek
Tebi je svet - kolevka, a grob - svet

15 avgust 1916Marina Ivanovna Cvetaeva, iz ciklusa Nesanica
                                                      In-My-Darkest-Hour bz Nairafee

-1349- rece on prvo.
-Crna smrt- rekoh. Ja sam prilicno dobro znao istoriju, ali nisam mogao da pogodim kakve veze ima crna smrt sa slucajnoscu.
-Ok- rece on i onda krenu kao parni valjak. Ti sigurno znas da je polovina Norveske krepala tokom te velike epidemije kuge. Ali ima tu nesto sto ti ja nikada nisam ispricao.
Kad bi poceo na taj nacin, znao sam da skedi jedno dugo predavanje.
- Da li ti je jasno da si ti u to vreme imao mnogo hiljada predaka? - nastavi on.
Ja odmahnuh glavom sa nerazumevanjem. Kako je tako nesto moguce?
- Svako ima dvoje roditelja, cetvoro baba i deda, osmoro prababa i pradeda, sesnaestoro cukunbaba i cukundeda - i tako dalje. Ako racunas sve u nazad do 1349. godine, onda ih ima prilicno mnogo.
Ja klimnuh glavom.
- Onda je dosla epidemija kuge. Smrt je isla od imanja do imanja, a najgore su prosla deca. U nekim porodicama su umrla sva deca, u drugima je prezivelo jedno ili dvoje. Ti sam si, Hanse Tomase, imao mnogo stotina predaka koji su u to vreme bili deca. Ali nijedno od njih nije umrlo.
- Kako mozes biti tako siguran u to? - upitah ga zapanjeno.
On povuce dim iz cigarete i rece:
- Zato sto ti sedis tu i posmatras Jadransko more.
On je opet imao iznenadjujucu poentu zbog koje nisam sasvim znao kako da reagujem. Ali bilo mi je jasno da je upravu, jer da je samo jedan od mojih predaka umro kao dete, ne bi mogao da mi bude predak.
- Sansa da nijedan od tvojih predaka ne umre tokom odrastanja bila je jedan prema mnogo milijardi- nastavi on i pocev od tog trenutka reci su mu navirale na usta poput vodoskoka.-Jer shvatas, nije samo rec o Crnoj smrti . Naime, svi tvoji preci su odrasli i dobili decu, cak i u najgorim prirodnim katastrofama, cak i u vremenima kada je smrtnost bila ogromana. Mnogi su se, prirodno, razboljevali, ali su preziveli. Tako posmatrano, ti si Hanse Tomase, stotine puta bio za dlacicu udaljen od smrti. Tvoj zivot na ovoj planeti su ugrozavali insekti i divlje zivotinje, meteori i udari munja, bolest i rat, poplave i pozari, trovanja i pokusaji ubistva. Samo si u bitci Stiklestadu bio ranjen stotinama puta. Jer mora da je tvojih predaka bilo na obe strane, da, ti si tada, u stvari, ratovao sam protiv sebe i svojih mogucnosti da budes rodjen hiljadu godina kasnije. I ti zans da je to bilo tako i tokom poslednjeg svetskog rata. Da su tvog dedu tokom okupacije ubili dobri Norvezani, tada ne bi bili rodjeni ni ja ni ti. Poenta je da se to dogodilo milijardu puta unazad tokom istorije. Svaki put kad su strele padale kao kisa kroz vazduh, tvoje sanse da budes rodjen smanjivale su se na najmanju meru. Ali ti, Hanse Tomase, sad sedis ovde pod svodom nebeskim i razgovaras samnom! Shvatas li to?
- Cini mi se da shvatam- rekoh; u svakom slucaju shvatio sam koliko je bilo vazno to sto je na bakinom biciklu pukla guma dok je bila na Frolandu.
- Ja govorim o jednom jedinstvenom dugom lancu slucajnosti- nastavi cale- Taj lanac se fakticki proteze unazad sve do prve zive celije koja se podelila u dve i time oznacila pocetak svega onog sto i danas raste i nice na ovoj planeti. Sansa da se ne prrekine moj lanac u nekom trenutku tokom dve-tri milijarde godina toliko je mala da je gotovo nezamisliva. Ali  ja sam ipak uspeo. Prokleto sam uspeo. Zauszvrat shvatam koliko sam imao fantasticno mnogo srece jer mi je dato da dozivim tu planetu jedno sa tobom. Ja shvatam koliko srece ima svako i najmanje stvorenjce na ovoj planeti.
- A sta sa onima koji koji nisu imali srece? - upitah ga.
- Oni ne postoje! - zaurla on- Oni ni9kad nisu rodjeni. Zivot je jedna ogromna lutrija u kojoj su vidljive samo srecke koje donose dobitak.

Justejn Gorder, Misterija pasijansa
                                                                     5608_by_LILY_m


Jedina od svih prica iz " Dvorske hronike" koja mi se svidela bila je ona o spanskom kralju, koji je gotova sav izgoreo zato sto nije bilo dovoljno vremena da ministar predsednik naredi ministru dvora  da zatrazi od velikog nosioca zlatene palice palice da naredi pazu iz pratnje da zamoli sefa posluge da izda naredjenje pocasnoj sobarici da donese kofu vode za gasenje njegovog velicanstva.


Niko od nas ne bi smeo biti uveren da nije snob.Bas ta sigurnost pomalo mirise na nadmenost, a biti nadmen znaci biti snob.  Priroda je u sve drustvene slojeve, pocev od ulizice pa sve do tirana, rasporedila veoma cuda i raznolik rod snobova. Ali zar nema dobrih priroda, neznih srdaca, ni skromnih, prostih i istinoljubivih srdaca?


Vidim na primer starog Fonija kako se staklastih, bez izraznih ociju i sa vecito istim udvorickim osmehom sunjapo klupskom prostorijama; on se ulaguje svakome koga sretne, rukuje se s` vama, srdacno vas pozdravlja i pokazuje najdublje interesovanje za vase zdravlje . Vi znate da on nije iskren i da je nitkov , a i on zna da vi znate. Ali on vam se izmigolji i ode dalje ostavljajuci svugde za sobom trag svog laskanja. Ko ce prodreti u tajnu tog coveka? Sta od ovozemaljskog blaga moze dobiti od vas ili od mene? Ne znate sta se zbiva pod tom iskezenom mirnom maskom. Osecate samo nejasnu nagonsku odvratnost koja vas opominje da se pred vama nalazi nitkov ali Fonijeva  dusa ipak i dalje ostaje tajna za vas.

                                                                    snobbed_by_peachjuice
Vilijam Takeri, Knjiga o snobovima
Uvek me je pogadjala ta stvar sa slikama. Vise tako godinama, a onda bez povoda, kazem bas bez ikakvog  povoda, tras dole, padnu. Vise tako okacene o ekser, niko im nista ne uradi, a one, u jednom momentu, tras, padnu, kao kamenje. U potpunoj tisini, dok je unaokolo sve nepomicno, ni muva da proleti, a one - tras. Bez ikakvog razloga. Zasto bas u tom trenutku? Ne zna se. Tras. Sta se dogodi ekseru pa odluci da ne moze vise? Mozda i on, jadnicak, ima dusu? Donosi li odluke? Raspravljao je o tome nadugo sa slikom, nisu bili bas sigurni sta da urade, razgovarali su o tome svake veceri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minut, trenutak, i ... tras. Ili su to mozda znali od samog pocetka, njih dvoje, vec su sve isplanirali...vidi, ja cu sve da pustim za sedam godina...sto se mene tice u redu je, okay...onda dogovoreno za 13. maj, okay, oko sest, neka bude petnaest do sest, u redu, `ajd onda laku noc...noc. Sedam godina kasnije, trinaestog maja, u petnaest do sest: tras. Ne kapiram. To je jedne od onih stvari o kojima i bolje da ne razmisljas, ako neces da poludis. Kada padne slika. Kada se jednog jutra probudis, i vise je ne vidis. Kada otvoris novine i procitas da je izbio rat. Kada ugledas voz i pomislis- treba da odem odavde. Kada se pogledas u ogledalo i shvatis da si ostario. Kada usred okeana Hiljadu devetstoti podigne pogled i kaze mi: " Za tri dana, u Njujorku, silazim sa broda."
O`ladio sam se.
Tras .

Alesandro Bariko, Pijanista


                                                                            by KM

Tras, nema je. Ne razumem.Jos uvek.
"Ne znam", uzviknuh potmulo, "zaista ne znam. Ako niko ne dođe, e pa lepo, onda niko neće doći. Nisam nikom naneo zla, niko nije ni meni, ali niko ne želi da mi pomogne. Baš niko. Pa ipak nije sasvim tako. Jedino što mi niko ne pomaže - inače bi 'baš niko' bilo lepo. Veoma bih rado - što da ne? - krenuo na izlet u društvu koje bi činio sve sam niko. Naravno, u planinu, kuda inače? Kako se ta gomila sve samog nikog tiska, te mnogobrojne noge, razdvojene sićušnim koracima! Razume se da su svi u fraku. Idemo mi tako baš žestoko, vetar fijuče kroz rupe što ih ostavljamo mi i naši udovi. Vratovi se oslobađaju u planini! Pravo čudo što ne pevamo."

Franc Kafka, Izlet u planinu



 Kafka am Strand_by_Zaix


Svirali smo tri-cetiri puta dnevno. Prvo za bogatase iz lukzune klase, zatim za one iz druge klase, a s vremena na vreme smo odlazili kod onih jadnih emigranata i svirali za njih, bez uniforme, onako kako nam dodje, katkad bi i oni zasvirali, sa nama, svirali smo da ljudi ne osete kako prolazi vreme, da zaborave gde su i ko su. Svirali smo da ih nateramo da igraju, jer kad igras ne mozes da umres i osecas se kao da si Bog. Svirali smo ragtime, jer to je muzika uz koju igra Bog, kad ga niko ne vidi. Na koju bi igrao Bog, samo da je crn.


Kada ti neko sa apsolutnom preciznoscu prica kakav je miris Bertham Streetu, leti, tek styo prestane da pada kisa, ne mozes da pomislis da je lud samo zbog jednog tako glupog razloga- sto on, u Bertham Steeru, nikada nije bio. U necijim ocima, u necijim recima, on je taj vazduh stvarno udisao. Na svoj nacin: ali stvarno.Svet mozda nikada i nije video. Ali dvadeset i sedam godina svet je prolazio ovim brodom: dvadeset i sedam godina on ga je tu, na tom brodu, kriomeice posmatrao. I krao mu dusu.


                                                         Back to Life by FrancesHolly

Ja sam rodjen na ovom brodu. Ovde je svet prolazio, svaki put po dve hiljade ljudi. I tu je bilo zelja, ali ne vise od onoliko koliko staje izmedju pramca i krme. Svirao sam za svoju srecu na klavijaturi koja nije bila beskrajna.
Ja sam tako naucio. Zemlja je isuvise veliki brod za mene. Predugo putovanje. Isuvise lepa zena. Prejak parfem. Muzika koju ne umem da sviram. Oprostite mi. Ali ja se necu iskrcati. Dozvolite mi da se vratim nazad.
Molim vas/

Alesandro Bariko, Pijanista
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk