Svi postovi sa bloga: Eniac's Ground

Upravo je izašla vest o tome kako je jedan od osnivača Dijaspore preminuo u 21 godini. I ako razlog nije poznat, osećam se dužnim da skrenem pažnju na činjenicu da se život prečesto stavlja u drugi plan naspram uspeha i da su ovakve situacije sve manje neobične…

U poslednje vreme, a često nekako podstaknuti likom i delom gospodina Zuckerberga previše se govori o tome kako zaraditi prvi milion pre 30-te godine. Preduzetništvo, Internet, startapi, avioni, kamioni… šta već sve ne. I to jeste ok kao motivator, sa aspekta guranja društva napred, pogotovu kada je ono u banani poput našeg.

Ali, previše priče o istim obično dovodi do kontra efekta. Ljudi se forsiraju sanjajući o svetskoj slavi i novcu koji im zapravo i ne treba, koriste quick fix-eve poput previše kafeina, nikotina ili čak droge da bi ostali čitavi u toj jurnjavi, dok im zapravo negde uz sve u drugi plan otpada život. Kliču se i parole – kome treba život kada nisi na vrhu, ili – ako nisi dovoljno umoran, znači da nisi dovoljno posvećen celoj priči…

A onda neko umre u 21 godini. Od čega god. Kako god. Nije vredno života.

Da imam dovoljno novca, voleo bih da svakom od vas dam mogućnost da zarađujete onoliko koliko biste želeli a da za to radite 16 sati dnevno. Shvatili biste pre ili kasnije da to zapravo nije ono što ste želeli. Tražili ste tron a na putu zaboravili sve zbog čega ste hteli da budete gore.

I pre nego što započnete radnu nedelju razmislite malo i o ovome. Uspeh i novac nemaju nikakvog smisla kada ste u situaciji u kojoj se oni zapravo ne broje. Mislite malo i o sebi, uspeh će doći i ako mnogo manje radite ali verujete u sebe i istrajni ste da to izgurate do kraja.

Krenuo je drugi dan How To Weba, i red je da ispravimo malu Twitter grešku sa lokacijom i kažemo da ljubav ipak dolazi iz Rumunije. Retkost je videti dešavanja na kome su ljudi ovoliko pažljivi oko gostiju i predavača kao ovde. Svi iz organizacije trude se da vam nijednog trenutka ništa ne fali, a to ide do detalja da će vam praviti društvo dok čekate lift. Da ne dužim o tome previše, generalni je utisak da je ovo jedna od najbolje organizovanih konferencija na kojoj sam bio do sada.

Dan je krenuo sa Karlosom iz SeedCampa, kog smo imali prilike da upoznamo već na Mini Seedcamp dešavanju u Ljubljani. Generalni utisak cele Seedcamp ekipe jeste da zaista daju sve od sebe da probude evropsko tržište i ovdašnju startap kulturu. Kao neko ko trećinu svojih investicija daje u ovaj deo Evrope, ali i neko ko je imao priliku da bude deo domaćeg How To Web-a, njihov značaj nije ništa manji ni za naše tržište. Karlosovo predavanje bilo je posvećeno opisu samog Seedcampa i startapa u koje investiraju, nekim od dosadašnjih investicija poput Lookk-a i osiječkog Farmeron-a ali i pojašnjavanju samog termina akceleratora. Akceleratori su pored investicije zaduženi da pruže određene kontakte i edukaciju samim startapima i tako ubrzaju proces (odakle i ime) njihovog razvoja i nalaženja daljih investicija. U dosta korisnom predavanju izlaže i koje su ideje u koje su investirali:

  • Demokratizacija postojećih servisa: bankarske usluge, razmena novca, poređenje cena, agencije za nekretnine…
  • Pojednostavljenje postojećih i povezivanje više servisa u jedan – servisi poput Rapportive, Vox.io..
  • Kao neke od pravaca u kojima trebate da razmišljate ako želite da pokrenete servis ističe sledeće pravce razmišljanja:
    • Koji servisi koje koristite nisu dovoljno efikasni i mislite da mogu da se upotrebe
    • Koji su to procesi koji mogu da se urade na jednostavniji način
    • Koje servise biste voleli da vidite integrisane da biste dobili bogatije iskustvo
    Sve u svemu jedno odlično predavanje, i nadam se da ćemo imati priliku da ga uskoro gledamo na nekom od dešavanja i u Beogradu.

     

    U nekom od prethodnih tekstova najavio sam nekoliko dešavanja u narednom periodu koje ću posetiti a koji se tiču razvoja startap kulture, kao inicijative na kojoj se u poslednje vreme zajedno sa dobrim delom naše zajednice zalažem. Prvo od dešavanja u nizu je rumunski How To Web, najveća regionalna konferencija kada je web poslovanje u pitanju. Tokom dva dana konferencije imaćemo prilike da čujemo neke od predstavnika najvećih regionalnih startapa, a najzanimljivije od svega ću se potruditi da vam predstavim i ovde na blogu. Uživajte!

    Kristalna dvorana u kojoj se održava ovogodišnji HowToWeb

    12 sati puta za Rumuniju se brzo ispostavilo kao pun pogodak. Druženje sa predavačima u bukureštanskom habu, dan pre same konferencije ispostaviće se kao obavezna stavka svakog ozbiljnijeg dešavanja. Mnogo je lakše kada u dešavanje uđete sa na vreme postavljenim očekivanjima, a inicijalna baza kontakata koju ostvarite noć pre obično bude od ključnog značaja za kvalitetan networking tokom sledećih nekoliko dana na konferenciji. Odavde preporuka da, ako već dođete na neku konferenciju dan ranije, se potrudite da se nekako priključite druženju, jer će vam to značajno olakšati dalji tok konferencije i na kraju doneti veću vrednost od samog dešavanja.

    HowToWeb kreće

    Pored komunizmom inspirisane arhitekture Bukurešt i Beograd dele još jednu stvar – jutarnje gužve. Ipak, uspevamo da stignemo na konferenciju par minuta pre početka u prepunu Kristalnu dvoranu. Prema očekivanjima organizatora oko 750 ljudi je tu i uz malo kašnjenje Bogdan otvara ovogodišnju konferenciju. Biće pakleno!

    Dosta često se menjao moj stav prema konferencijama. Između faza potpunog glorifikovanja do razočaranja i racionalizacije dešavanja koje posećujem posetio sam više od 50 konferencija verovatno, da bih nekako uspeo da izvučem najviše od istih. Ova sezona nije ni malo različita, gomila konferencija se pojavila na vidiku i trebalo je isplanirati gde sve ići ove jeseni. Možda malo prekasno, obzirom da su 2 zaista sjajne konferencije (WebFest i BlogOpen) iza nas, ali svejedno nadam se da nećete zameriti.

     

    Dobra stvar je ta da su konferencije preležale neke dečje bolesti koje su uglavnom i bile predmet moje kritike. Sve više organizatora se trudi da napravi nešto više i kvalitetnije nego što je do sada urađeno. Ko je očekivao da će BlogOpen, kao konferencija od koje i nemate puno očekivanja jer je uglavnom dešavanje koje okuplja zajednicu, biti na tako visokom nivou? Krupnim koracima se krenulo napred. O WebFestu tek ne treba trošiti reči, Crnogorci su se iscimali da naprave verovatno najbolju konferenciju na ovim prostorima koja se tiče Internet biznisa, a koju sam imao prilike da posetim. Sviđa mi se to što se i fokus polako prebacuje na razvijanje startup kulture kod nas. SEEICT verovatno prednjači u tome sa svojim projektima, u periodu kada su nam verovatno i najpotrebniji novi, mladi i produktivni ljudi koji bi nešto mogli da promeni iznutra. Jer sa pozicija od kojih se očekuje da se to desi sigurno neće.

    S tim nekim novim fokusom plan za narednih mesec dana posvetio sam konferencijama koje sam našao interesantnim za sebe sa jedne strane i nekoliko onih koje ću uvek podržati, jer iza njih stoji natprirodna energija i eWentuzijazam koji tera ljude da se pomere sa nulte tačke. To su:

    1) BizBuzz

    BizBuzz je tu već šestu godinu ako se ne varam, i ni jednu do sada nisam propustio. Od Savremenih web tehnologija na Elektronskom fakultetu u Nišu dosta se toga promenilo. Moramo priznati da su se neke dobre stvari desile, tržište raste svojim tokom, dobili smo i prve veće Internet firme u Srbiji, a euforija oko ove konferencije nikada nije splasnula. Drago mi je da sam bio tu sve vreme, uspeo da napravim kult od rebaraca na kajmaku kod Rajka koji su sada postali obavezni deo konferencije. Vita i Flajko, ali sada i SSpin kao deo ekipe su to zaslužili i zato nikako ne treba preskočiti ovo dešavanje. Teme i predavači su dosta interesantni, a jedva čekam da po prvi put slušam Andraža iz Toshla koji zaista uživam da koristim.

    2) HowToWeb

    HowToWeb i Beogradu je zaista pomerio neke stvari na bolje, kada su domaće konferencije u pitanju. Strana ekipa, dobar tajming, sjajno vođenje i neverovatan entuzijazam ekipe koja je sve to radila učinio je da se nestrpljivo čeka sledeća godina. Veliku zaslugu za ovo ima Bogdan, organizator rumuskog HowToWeb-a, najveće regionalne konferencije posvećene online biznisu. Imao sam prilike da se i družim sa Bogdanom na poslednjem OpenCoffee-u i mogu da kažem da su retki ljudi koji nešto rade sa toliko posvećenosti i strasti kao Bogdan. Kako to naravno nije moguće objasniti rečima najbolje je da pogledate listu predavača i biće vam jasnije čemu ovolika euforija. Ide i bus iz Beograda, a za nas iz Srbije postoje i neki posebni popusti pa savetujem da tim povodom iscimate Vukašina.

    Evo i prezentacije iz Beograda, imate par interesantnih informacija o nastanku same konferencije.

    HowToWeb 2011

     

    3) BorNet

    Prošle godine sam propustio EastWeekendFest koji je odneo prošle godine titulu najvećeg iznenađenja kada su konferencije u pitanju. Nedostatak vremena je učinio svoje ali ostalo je obećanje da ću prvom sledećom prilikom rado biti gost ovog grada. U međuvremenu se desio BorNet. Pogodilo se da je tema vrlo bliska mojoj trenutnoj aktivnosti na ovom blogu a to je sistem vrednosti među mladima danas u Srbiji. Vodiću panel u kome će gostovati prof. Dr. Jovan Marić, Duca Marković i nema sumnje da će biti zanimljivo. Svakako moram da se bacim na čitanje i malo bliže upoznam sa gostima kako mi od Interneta fali nekih 50 godina dešavanja u Srbiji :)

    4) LeWeb

    I šećer na kraju. Imaću prilike drugi put da prisustvujem najvećoj evropskoj konferenciji o onlajn poslovanju. Mislim da prošlogodišnji tekstovi najbolje govore o tome. Hrabro napred po novu turu entuzijazma, nadam se ovaj put pametnije nego prošle godine, pre svega sa aspekta upoznavanja novih ljudi. Ali o tome sigurno još neki put pre polaska.

    Znate ono kad završite srednju školu i nemate pojma šta želite dalje, pa upišete ono što vam roditelji kažu (ili ukažu na bitnost porodičnog nasleđa), ono što vam najbolji prijatelji upišu, ili pak ono što vam je najbliže kući? A znate li za ono kad nađete prvi posao koji nema veze sa školom koju ste završili, ili se pak zaposlite u struci a onda skontate da morate sve da učite ispočetka jer je znanje koje imate zastarelo davno pre nego ste uopšte upisali tu školu/fax?

    Da li vas nervira što se vraćaju “devedesete”? Zbog čega onaj huligan iz Italije dobija 5 minuta u Dnevniku na RTSu? Zašto je “biti muško” povezano najčešće sa maltretiranjem mlađih i slabijih? Zašto je biti loš đak cool? Zašto je sramota pričati o seksu (i dozvoliti deci da eksperimentišu ne znajući u šta ulaze, pa onda budemo jedna od zemalja sa najviše abortusa po broju stanovnika na svetu), a cool je učiti decu da je sve sem pravoslavlja – krivoverje?

    Pitanja ima još mnogo, a odgovora nigde…

    U stvari, odgovor svi znamo – već decenijama uporno srozavamo i uništavamo sve što valja u našem društvu, i u tom procesu vrednosni sistem je najviše stradao. Ne bih ulazio u dubinu oko razloga srozavanja, jer sam mišljenja da je sve pomalo uticalo – i ratovi, loše vođstvo, i roditelji koji se nisu bavili dovoljno decom jer su morali da rade po 2 posla da bi preživeli, i nedostatak motivacije u obrazovnom sistemu, i previše česte promene u tom sistemu, nasilno prilagođavanje EU standardima itd itd.

    Iz takvog, srozanog, sistema vrednosti ne može ništa dobro da se izrodi – kriminal, korupcija, nasilje, you name it…

    I šta mi radimo po tom pitanju? Pokušavamo na sve načine da gomilu malih požara ugasimo represijom i kaznama, forsiranjem, ali na potpuno pogrešan način. Govorimo deci da se mora ići u školu, da se to mora “istrpeti”. Ubedili smo sami sebe da je normalno da smo zemlja sa najvećim brojem popušenih cigareta po broju stanovnika, pa detetu više i ne govorimo da je to štetno jer, je l’ de, znamo da će probati pljuge kad tad. “Znamo” da je nemoguće iskoreniti nasilje na stadionima jer je tih nazovi navijača previše, pa je onda lakše zabraniti detetu da ide na stadion.

    Malo teorije – zbog čega ne uspevamo da napravimo promenu?

    Uvek idemo linijom manjeg otpora. Daću vam odličan primer – oprobao sam ga na twitteru i dokazao sam sebi da sam u pravu. Svi znamo da se “devedesete” uveliko vraćaju u naše živote, i to ne samo muzika, već ceo paket – air max patike, nadrkani klinci, trenerke, kajle, ma sve. I svi mi, koji smo kroz to već prošli jednom, otvoreno hejtujemo i mrzimo sve to što nam se dešava. Međutim, odjednom prestane hejt prema toj pojavi kada Đoković bude snimljen kako promoviše žurku “Volim devedesete”, a oni koji ga kritikuju zbog toga budu izrešetani pitanjima “jeste, sad ti ne valja, a valjao ti je kad je osvajao onolike titule i dizao Srbiju i Srbe u nebesa?”.

    Niko da se zapita kakvu on to poruku šalje mladim ljudima? Onima koji u njega gledaju kao u boga i kopiraju njegov životni put. Mislim, ja imam 31 godinu i sigurno da meni neće promeniti mišljenje ni o devedesetim, niti ću misliti da je lošiji teniser zato što je seljak pa sluša tu muziku, ali će neki tamo klinac kojem je Nole uzor/idol skapirati da su devedesete skroz cool, jer  je savršeni i bezgrešni Nole (kakvim ga opisuju svi mediji, a bogami i roditelji tih klinaca) sigurno bezgrešan i po pitanju odabira muzičkog i životnog pravca. I ako mi stariji ne reagujemo, i ne objasnimo im da je to samo loš muzički ukus njihovog idola, njihov vrednosni sistem će biti osakaćen, jer postoji bojazan da se uz talenat, vredan i predan rad, duhovitost, hrabrost, dobrotu, i sve ono što krasi Novaka inače, na mala vrata ubace i devedesete kao nešto sasvim cool. Kapirate o čemu pričam?

    Uvek idemo linijom manjeg otpora, i uvek se bavimo posledicama, a ne uzrokom. Platimo nekog ultra skupog, ali sertifikovanog od strane EU, konsultanta, koji dođe sa nekom npr. Finskom ekspertizom i implementira nešto što pojma nemamo šta će nam, ali navodno treba da reši neki problem u našem školstvu. Taj neko obično bude plaćen projektno, odnosno na određeno vreme – dođe, bude tu neko vreme, napiše neku strategiju i ode. Pa se vi, gospodo profesori, snađite za dalje. Gospoda ministri će, naravno, na sva zvona trubiti o najnovijem uspehu i još jednoj prepreci manje na putu ka članstvu u EU.

    Tako se, dragi moji, ne menja ni školstvo ni društvo.

    Preuzeto sa: http://www.change-management-toolbook.com/

    Zaboravljamo da se ponašanja ne menjaju forsiranjem drugih ponašanja. Ne morate biti ekspert za upravljanje promenama da biste shvatili da delikventa ne možete promeniti ako mu ne date alternativu, za istu ga osposobite, i najbitnije – ako ne bude uveren da je to prava stvar.

    Ako to proširimo na društvo – ne možemo ga promeniti ako su prihvatljiva ponašanja divljanje po stadionima, napadi na policiju, ako loši đaci vladaju državom. Ne možemo napredovati ako ne verujemo i ako ne gajimo prave vrednosti.

    Verujem da ste do sada ukapirali sličicu koju sam ubacio, a koja predstavlja neurologičke nivoe promene pojedinca, ali se lako može primeniti i na ceo narod.

    Identitet koji je na vrhu smo, kao narod, nekim čudom zadržali. Identitet naroda koji je definisan Teslom, Pupinom, Milankovićem, a održan košarkašima, odbojkašima, teniserima i drugima, nisu uspeli da unište ni svi ovi nesposobni ljudi koji su sve drugo uništili u poslednjih 30-ak godina.

    Međutim, dobrano nam je poremećen sistem vrednosti i verovanja, i iz takvog poremećenog sistema kreću sve nedaće koje nas muče, a koje uporno pokušavamo da anuliramo na pogrešan način.

    Niko se nije setio da taj sistem vrednosti reformiše. Ili se setio, ali deklarativno, jer mu je to rekla EU.

    A niko da pita one “zbog kojih sve to radimo” i “na kojima svet ostaje” – niko da pita mlade šta bi oni to želeli? Koje su to vrednosti koje bi oni voleli da vide u našem društvu? Gde im treba pomoć? Na koji način žele da budu osnaženi?
    Pritom ne mislim da ono koketiranje političkih partija sa raznim studentskim unijama u obliku “ti meni vojvodo ja tebi serdare”. Mislim na klince, na one koji još nisu iskvareni i koji razmišljaju srcem.

    Stvarno važno!

    E upravo njima se bavi kampanja “Stvarno važno“ i upravo njih je Ana Divac sa svojim timom iz Fondacije Ana i Vlade Divac pozvala da se oglase i kažu šta je za njih stvarno važno. Šta su vrednosti koje su njima najbitnije? Šta je to što želimo da promovišemo i usvojimo kako bismo se istinski promenili?

    Mladi ljudi su na kampanju odgovorili iskreno i na sjajan način. Idite na sajt www.stvarnovazno.org i videćete na početnoj strani vrlo jasan indikator svega onoga što nam nedostaje u našem društvu ovih dana, i na čemu treba raditi.

    Međutim, da to ne bi ostalo mrtvo slovo na papiru, jer nije da se mladi nešto pitaju u današnjem sistemu, kreatori ovog programa su želeli da stvore i platformu za aktivnosti koje će doprineti promociji tih pravih vrednosti.
    Takva ideja je okupila oko 120 ljudi na Divac Idea Forum, koji je održan u petak, 21. oktobra u Domu omladine, a na kojem su učesnici pokrenuli konkretnu raspravu na temu kako doći do promena u društvu, te koji su to ključni faktori na koje se mora uticati.

    Učesnici su podeljeni u 5 radnih grupa (Obrazovanje i zapošljavanje, Ekologija, Kultura i slobodno vreme, Aktivizam-Mobilnost-Informisanje-Volonterizam, Zdravlje i bezbednost), i u njima će ostati u narednih 6 meseci. U tom periodu će pokušati da naprave neku konkretnu razliku, neki korak unapred, a na tom putu će imati svesrdnu podršku organizatora i njegovih partnera.

    Da se njihov glas čuje potrudiće se i javne ličnosti koje već pomažu inicijativu – za sada Marčelo, Nađa Higl, Milorad Čavić, Branislav Trifunović. Vlade Divac.

    Znajući da ću pisati ovaj tekst za Eniax.net, planirao sam da obiđem rad svih 5 grupa i napišem pomalo o idejama u svim oblastima, međutim ekipa i energija ljudi u grupi za obrazovanje i zapošljavanje me je zakovala za tu grupu, pa sam odlučio da sve vreme posvetim njima, a o drugim grupama čujem u prezentacijama na kraju dana. U svakom slučaju, moglo se osetiti u sali da je energija u svim grupama bila na visokom nivou, da se lepo radilo, te da je ceo događaj i inicijativa pun pogodak. Zamolio sam organizatore da me ubace u mailing liste svih grupa kako bih ispratio rad u narednih 6 meseci, i naravno pisao o tome.

    Utisci

    E sad, kako je ovo tek početak, takoreći prvi brainstorming ovih radnih grupa, ne bih ulazio u detalje i analize iznesenih ideja, pa bih radije podelio nekoliko utisaka:

    - energija i motivacija učesnika je bila fantastična! Iako je vrlo jasno da mnogi učesnici još uvek ne kapiraju u koliko je lošem stanju naše društvo, jer su jednostavno previše mladi (ili još nisu došli u situaciju da nemaju pojma šta da studiraju, ili nisu još uvek bili u situaciji da nađu posao i skontaju da su sve te godine obrazovanja učili beskorisne stvari), njihova iskrenost i žustrost u raspravama mi govori da im je važno. Stvarno im je važno. I deluju kao akcijaši :). Biće narednih 6 meseci zanimljivo, siguran sam.
    - podrška Ministarstva omladine i sporta je važna, i prisustvo ministarke na otvaranju je uvek cool, ali cela podrška ovako na prvi pogled deluje dosta deklarativno, pošto je prisutna gospođa iz ministarstva (nisam zapamtio ime, na žalost) delovala prilično nezainteresovano – npr. telefonira u vreme prezentacije rezultata radnih grupa, a na moju konstataciju da klinci šalju odlične poruke i signale Ministarstvu, ona odgovara sa “da da, sve je to u redu, ali znate mi imamo strategiju…kancelarija za mlade…strategija…kancelarija…”. Nadam se da se organizatori ne uzdaju previše u pomoć Ministarstva :)
    - prisustvo i konkretna podrška Krovne organizacije mladih Srbije (KOMS) je od izuzetne važnosti na ovakvom projektu. Oni koji me prate na twitteru su na kanalu #stvarnovazno možda mogli steći utisak da sam ih hejtovao nakon njihove prezentacije, ali daleko od toga – ja bih samo voleo da se na konferenciji o vrednostima priča o vrednostima u najpozitivnijem smislu, pa onda malo emotivno reagujem na bilo kakvo spominjanje narodnjaka, politike, političara i uopšte države, jer sistem vrednosti nema veze sa državom. Bilo bi stvarno sjajno kada bi drugari iz KOMSa uključili sve svoje članice u istinsku promenu sistema vrednosti u našem društvu.

    - Ana Divac – žena zmaj! Bio je tu i Vlade, održao jako lep govor, ali inspiracija dana, meseca, godine je Ana. Njen govor na zatvaranju konferencije treba okačiti na youtube i gledati ga s vremena na vreme, jer dolazi i srca i duše jedne dobre osobe koja najiskrenije misli ono što govori, a koliko vidimo po akcijama u proteklih par godina, i živi ono govori. Mogu ja sad vama da napišem ovde gomilu citata, tipa “Gde god da odete, uvek nas nervira država. Država je svuda problem, dakle ne smemo kriviti državu. Jer mi smo država, i država je odraz nas samih. Menjajući sebe, menjamo i državu.”, ili “Svakog dana se budimo i nešto nas pokrene. Šta je to? To je vrednost zbog koje živimo”, ili “u procesu promene, ne smemo izgubiti sebe, svoj identitet”, ali tek kad si tu, na par metara od nje, možeš da osetiš tu navalu energije dok govori. Inspirišuće, zaista…

    Sve u svemu – sjajna inicijativa. Drago mi je što sam deo cele priče i nadam se da će za 6 meseci završni događaj biti nazvan Divac Results Forum, te da će rezultata stvarno i biti.

    Autor: Nikola Jovanović
    twitter: @PeckoPivo
    blog: www.peckopivo.com

    Ne, ovo nije još jedan post u kome ću reći kako je ovde sranje. Ima taj čuveni citat iz Autostoperskog vodiča gde se Prefekt čudi potrebi zemljana da konstanto primećuju očigledno:

    “One of the things Ford Prefect had always found hardest to understand about humans was their habit of continually stating and repeating the very very obvious.”

    Pretočeno u nama blizak jezik to mogu biti reči tipa – Jao vidi papir. Ili još bliže u Srbiji je sranje. Verovatno i jeste, ali samim primećivanjem nećemo mnogo toga promeniti. Najčešće će samo na tome ostati, a iz razloga opisanog naslovom ovog teksta plašim se da to postaje permanetno stanje. Ovo je moj pokušaj da se sa tim izborim.

    Možda ne možemo da promenimo državu, ali možemo da promenimo sebe

    Podnaslov opet govori sve. On je verovatno i odgovor na većinu naših pitanja. Problemi postoje, ali nisu nepremostivi. Volja je ta na kojoj treba raditi.

    Imam tu sreću da mogu sebi da priuštim da s vremena na vreme odem iz ove zemlje i upoznam neke druge sredine i ljude. Mustra je uvek ista – političari prave sranja, zloupotrebljavaju položaj, nesposobni su i lažu. U manjoj ili većoj meri. Ali mera ne pravi razliku, nego posvećenost pojedinaca da izguraju svoju stvar, ignorisanje spoljašnjih faktora i preuzimanje odgovornosti. Zemlje u kojima su ljudi posvećeniji i žele da uspeju su po pravilu uspešnije. One poput naše, leže izvrnute u lokvi pesimizma i samosažaljenja.

    Ono što je mustra jeste i oduševljenje svih onih koji nas upoznaju. Oduševljene otvorenošću, stavovima, znanjem. Razbijanje predrasuda u realnom vremenu. Promocija koja poput domino efekta natera sve one okružene oko nas da oduševljeno prenose priču o tome, kako neke stvari nisu onakve kakvi ste ih zamišljali. A onda dođu. Posete neki Share, Webfest, BlogOpen i vide ono najbolje što možemo da ponudimo, a što ovi pre zareza iz podnaslova ne žele da istaknu ni u kom slučaju. Dakle lepi primeri postoje, samo su skriveni od očiju pesimizmom zatrovane javnosti.

    Hajde da kažemo…

    Moguće je i ako nismo sigurni da jeste. Hajde da pronađemo dobre priče, koje su uspele da se otrgnu od teške ruke države i naprave nešto dobro nešto svoje. Svako od nas zna makar jednu takvu pozitivnu priču. Oni koji su posetili HowToWeb i malo više.  Pogača nastaje od mnogo zrna.

    Dobro je da u ovome i nismo sami. Zajednica se probudila, ovo je sad postalo zajednički cilj. Svako ima svoju ulogu, od Torbicinog senzacionalizma, do Ivanovog sjajnog preduzetničkog sata. Vukašin i drugari su sada tu da nam dovuku i one sa strane koji će reći ponešto dobro o celoj priči. Takvi smo mi, tražimo odobravanje nekog sa strane da bismo bili sigurni da radimo dobru stvar. Jer je sve ovo sada novo i čudno. A i sam sam tu, da svojom suicidnom željom odem na još više mesta i upoznam još više ljudi. Da se formira platforma, a inicijativama daju krila za velike razdaljine. Sledeća stanica je How To Web, pa LeWeb, pa ko zna gde…

    I to je to. Pozitiva. Neodustajanje. Ignorisanje onoga što nam crpi životnu energiju i čini nas konstantno nezadovoljnim. A na šta ne možemo da utičemo.

    Ako odem.

    Ipak ću možda otići, sami znate da moja potreba za odlaskom iz ove zemlje nikada nije bila sporna. Povod je taj koji jeste. Jer povod nije nezadovoljstvo, nego želja. Probati nešto više, izazvati nešto veće, doživeti nešto drugačije. Srbija je lepa ali ima svojih ograničenja. Na kraju krajeva i sportisti odu iz zemlje pa se vrate, ličnom napretku ne treba stajati na put a stečena iskustva treba primeniti pri povratku. I verovatno će se to nekada desiti. Možda odem razočaran, ali ono što ne želim jeste da odem, a da ništa nisam učinio da promenim neke stvari na bolje. I verovatno ću i dalje kukati. I verovatno ću i dalje padati u depresije. Ali ne i izgubiti veru u to da nešto mogu da promenim. Možda kao nacija nismo primeri dobrih ljudi, ali jesmo dobrih ratnika što je i baština koju moramo iskoristiti u dobre svrhe.

    Ode nam i Steve, možda i u najgorem trenutku za Apple kada su posle lansiranja iPhone-a 4S značajno pale deonice ove kompanije. Verujem da oni koji nisu koristili neki od Apple proizvoda ne mogu da zamisle kolika je šteta što odlazi jedan od poslednjih vizionara današnjice, koji je u potpunosti promenio industriju računara. Šteta, menadžera imamo i previše a onih koji svojim pojavom prave razliku sve manje. Taman kad smo se ponadali kako je budućnost koja nas čeka jako lepa…

    RIP Steve, i hvala na svemu.

     

     

     

     

     

     

     

    Hteo sam da kupim zgradu u Uzun Mirkovoj 1, gde je navodno sada Kinoteka, taj tender sam dobio, a posle je poništen. Pričali su mi neki da treba po 50 hiljada dati tome i tome. Može, rekao sam im, ali burazeru, ličnu kartu da daš da si primio pare od mene. I kad sam video taj šljam, šta se tu dešava… Nije kriv samo onaj koji prima u korupciji, nego i onaj koji daje. - Duda Ivković.

    Photo: Presta

    Ako bih morao da biram svog “personal jesus-a” verovatno bi izbor pao na Dudu. Na stranu njegova trenutna aktuelnost zbog nadolazećeg prvenstva, Duda je jedna od osoba koja je mojoj generaciji dala predivno detinjstvo kroz uspehe košarkaša, ali i jedan od retkih na našim prostorima kojima nećete naći puno mrlja u biografiji. Dugo mi se motao po glavi ovaj tekst i vraćao bih mu se s vremena na vreme, stavljajući u svoje životne ciljeve da nekad i upoznam ovog čoveka. Nadam se da ću to doživeti.

    Njegova izjava o korupciji dobrim delom opisuje i našu kulturu. Konformistični kakvi jesmo, prilagođavamo se postojećem sistemu bez ispitivanja njegove validnosti, on postoji, radi, neefikasan je ali verovatno jedini. Ćutanje i nezameranje su nedodirljive vrednosti, dobri odnosi su ultimativna potreba a na licemerje više niko ne obraća pažnju. Zapali smo u ozbiljno flegmatičan odnos prema problemima čekajući da se sami reše, što se vrlo retko i desi. Odavde i nedostatak potrebe da se bilo šta promeni i pomeri napred. Nedostatak koji pitanje iz naslova teksta ne čini retoričkim, već nalaže ozbiljnu diskusiju.

    Mrzim prevarante.

    Problem sa taksijem nastao je pre dva ili tri meseca. Vožnju od Ade do železničke stanice taksista je naplatio 850 dinara. Bila je nedelja i druga tarifa, ali kao neko ko se jako često vozi taksijem, mogu da vam potvrdim da ta vožnja teško da može da dostigne više od 500 dinara. Vozilo je uredno imalo svemoćne TX tablice, taksista nije bio član nijednog udruženja što jeste malo ulivalo sumnju, ali verovao sam u taj novi sistem verifikacije tablicama. I prevario se.

    Igrom slučaja poprilično smo žurili na stanicu pa nije bilo vremena za diskusiju (niti je poželjna kad ste sami), obratio sam mu se sa žalbom da je to previše novca, na šta je on odgovorio da je to druga tarifa, uzeo novac i bukvalno nestao sa lica mesta. Nije me mrzelo da zapišem tablice (preporuka je i broj taksi table), i prijavim vozača na telefon koji sam uspeo da nađem online.

    Novac nikada nije problem.

    Problemi sa novcem su samo jedan od pokazatelja problema u sistemu. Realno tih 350 din. meni neće puno značiti u životu, ali je princip taj koji me je naveo da po prvi put prijavim nekoga za nešto. Kada radite i ne tako lako zarađujete svoj novac, niste baš raspoloženi da ga tako razbacujete ljudima koji su otkrili toplu vodu. Jer prevara je upravo to. Sa manje rada zaraditi puno više, nije li to svima cilj? Jeste, ali postoje određene moralne norme koje nas održavaju da funkcionišemo kao društvo. Ali nema tu ni morala ni racia.

    Opet ću uzeti kao primer taksiste, ali one koji stoje na autobuskoj stanici i koje sam imao prilike juče da posmatram gotovo sat vremena. Nijedan od njih nije imao ni jednu vožnju. Na svaki autobus su nasrtali kao vrane, daveći ljude na najjeftinije fore i nikog nisu uspeli da privuku. Sistem po kome oni voze 2 vožnje dnevno i od toga žive nije previše jasan, ali očito oni vide i imaju u njemu neku računicu, koja je daleko od one koja u sebi ima moralnu notu.

    Oni tako ne seru samo po ljudima koje prevare, već i na sve one koji taj posao pošteno rade. Ovi sa nezavisnim tablama imaće puno manje posla jer će ljudi razvijati predrasudu kako su svi prevaranti što će vremenom i dovesti do toga da ljudi manje koriste taksi. Tu niko ne dobija…

    Rešenje postoji, zašto ga niko ne koristi?

    Ako postoje pravosudni organi, neefikasni kakvi jesu ali ipak i postojeći zašto im se ne obratiti. Na kraju krajeva i oni se finansiraju iz poreza za koji svako od nas radi 12 meseci godišnje, i koji nerado plaćamo. Zašto ne koristiti usluge koje postoje da bi se sistem uredio, a naš grad vremenom postao bolje mesto sa manje predrasuda o prevarantima i lopovima. Jer ne želimo da se zameramo? Jer će nam oduzeti vreme koje trošimo na turske serije? Nedovoljno jaki i sebični razlozi.

    Tehnologija je naš prijatelj

    Šteta je i što se ne koriste više tehnologije koje postaju sve više zastupljene. Mobilna aplikacija kojoj bismo mogli da prijavimo divlje taksiste i lokacije gde smo ih zaustavili pomogla bi mnogo onima koje se često voze taksijem. Ovo ne mora da se odnosi samo na taksi već na sve kritične grane. Ujedno poželjno je da bude besplatna i dostupna za skidanje na stanicama i aerodromima kako bi se i turisti na vreme obavestili o tome kako da ne budu prevareni. Mala pobeda? Svakako! Problemi se rešavaju jedan po jedan.

    Znam da ću se u nekom periodu života i pitati kada sam postao ovoliki drkadžija, ali vratiću se na priču o odgovornosti i činjenicu da mi sami moramo da počistimo svoje dvorište. Ogorčen sam malo na dešavanja oko nas, na činjenicu da ti neki mali, vrednosno nebitni ali alavi ljudi grabe sve što mogu oko sebe dok svi oko njih pate. Budimo realni na državu ne možemo previše da se oslonimo, ali uvek treba imati na umu da je neke stvari moguće i raditi sam.

    Previše razmišljam. To obično vodi i do previše nervoze, i previše pitanja onda kada ne trebaju da postoje. Nedostatak opuštenosti onda kada je potrebna zna da zasmeta onima koji su dragi, ali ne mogu od nekih stvari pobeći. Ipak, volim kada sebi postavim pitanja na koje mi treba puno vremena da odgovorim. Ono na koje mi i dalje ne uspeva da nađem odgovor, a da to nije 42 jeste i zašto nama u Srbiji, i Balkanu generalno nije bolje ako smo toliko talentovan narod.

    Photo by Bies

    Photo by Bies

    Priča počinje kritikom vlasti. Popularna tema u Srbiji koja se obično završi zaključkom da su nam na vlasti debili. Ne osporavam, ali pokušavam da se zapitam kako smo došli do situacije da celog života imamo debile na vlasti. Dobar deo ljudi koje znam i poznajem su jako inteligentne osobe, vode svoje uspešne poslove, ili su veoma uspešni u onome što rade. Opet, većina njih su apolitični, groze se politike u zemlji i gotovo sigurno neće izaći na sledeće izbore. Plašim se da tim principom stvari same od sebe jednostavno neće krenuti na bolje.

    Fali nam hrabrosti da preuzmemo odgovornost. Odgovornost obično za sada preuzimaju najluđi, najglasniji i najalaviji, dok se oni od kojih se to očekuje drže prijatno ušuškani u svojoj komfort zoni i poslovima koji sobom nose vrlo malo rizika. I to nije odgovornost samo koju politika nosi sobom, nego i odgovornost u bilo kojoj sferi delovanja.

    Postoji recimo jedna priča o Žiki Pakomu, koju znam od ljudi iz Niša. Pežorativno nazivan Žika Bubuljica, za njega postoji priča da je uspeo tako što je stavljao potpise na papire za kojima neko ne bi ni obrisao zadnji deo tela. Uvozio egzotičnu opremu, sarađivao sa kritičnim klijentima itd. itd. Uspeh se u Srbiji ne prašta i zluradi komentar otkriva možda deo odgovora na naše pitanje. Potpis je odgovornost, ludost je odgovornost, rizikujete da biste nešto dobili. On je sada uspešan, ili je percepcija uspešnog u Srbiji, onaj koji vozi džipa dok mi ostali pokušavamo da živimo od Interneta. I dalje, kao osoba koja snosi veliku odgovornost verovatno je na mesec dana od bankrota, ali i nekoliko godina ispred svih onih koji leže ušuškani u svojoj komfort zoni.

    Tako dolazimo do odgovora na pitanje zašto nema više startupa u Srbiji, kada imamo toliko programera i zasigurno veće tržište od Slovenije i Hrvatske.  Kompanije su odgovornost koja nije dostojan protivnik visokoj plati koju strane kompanije nude domaćim programerima. Dok su u komšiluku tehnički kadrovi bili uglavnom zaposleni u domaćim firmama, kod nas je ustaljena praksa da se radi za strano tržište i kreiraju proizvodi koji donose novac nekom tamo, a ne nama i našoj zemlji. Velika plata vezana za stranu valutu, koja oslobađa svog tereta skorašnje istorije naše zemlje i omogućava lagodan život. Međutim, problem je što ovako ne idemo napred… Tako ne kreiramo ekosistem koji će učiniti Srbiju ozbiljnom startup zemljom, tako ne motivišemo klince da se bave ovim, tako ne činimo bilo koga da misli nešto drugo osim – Život u Srbiji je potpuno sranje, i samo da završim faks i palim. Većina njih i ne zna da može drugačije. A revolucija valjda polazi iznutra.

    Naravno ne očekujem i svako da preuzima odgovornost. Naprosto to nije za svakoga, ljudi koje rade u prodavnici verovatno su sa razlogom na toj poziciji. Ali očekujem to od vas, koji ste mladi, sposobni i koji imate dovoljno znanja da uvek možete da nađete posao za neku solidnu platu. Solidna plata je taj comfort zone, iz koje ne želite da izađete jer to zahteva viši nivo odgovornosti. Ali, ta odgovornost može da kreira nova radna mesta, nove poslove, veću slobodu i na kraju mnogo više zarade. Nije lako, ali rekao sam već – overnight success takes years.

    Jebiga, ako želimo stvari da krenu na bolje moraće taj teret da ide preko naših leđa. Ako prećutimo i ostavimo da se stvari odvijaju kako su se do sada odvijale, imaćemo i rezultate kakve smo do sada imali. Neke stvari se kreću na bolje, ali razlog je što se neke stvari poput tehnologije jednostavno prate same od sebe, i teško je sa državnog nivoa uticati na tako nešto (Osim ako niste Severna Koreja). Možemo uvek svi da odemo, ali stvari neće postati bolje, promena imena u Alan Shore me neće učiniti da se manje stidim svoje zemlje. Zato moramo da je menjamo, ili makar da se potrudimo da uradimo tako nešto. Zato moramo da preuzmemo odgovornost. Jer, ako to ne uradimo, debili će i dalje biti na vlasti a nama niko neće biti kriv za to što nismo ništa pokušali da uradimo… Sada nam je ok, ali znajući našu istoriju, nikada ne znate kada će doći neki novi generali….

    Napomena: Nisam tu da vam sudim o odgovornosti. Štaviše. većina ljudi će reći za mene da nisam odgovorna osoba, ali idem u drugu krajnost. Odgovornost preuzimam ali je često i ne opravdavam, ali dajem sve od sebe da toga bude sve manje. Ne odustajem, već se trudim da budem bolji analizirajući kamenje na koje se spotičem.

    Kao neko ko je godinama prisutan na sceni osećao sam obavezu da odgovorim na pitajne ko su najveće zvezde srpskog Interneta, pitanje važnošću jednako onom na koje znamo da je odgovor 42. Teško je dati odgovor na ovo pitanje, ali korišćenjem raznih alata (koji su ocenjeni kao najreferentniji u ovoj oblasti), kao i diskusijom sa nekima od najpoznatijih domaćih Internet faca i nekoliko sertifikacionih tela došao sam do ove kompleksne liste. Verujem da će ponovo biti onih koji neće biti oduševljeni svojim nepojavljivanjem na listi, ali nije li to deo života kao takvog. Svi se mi nekad ne pojavimo na ponekoj listi…

    blogodak blog

    Blogodak?

    Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

    O projektu

    Podrška

    MyCity.rs

    DevProTalk