Nakon što su ljudi u Novom Sadu (a koji su zainteresovani za slobodu svojih života) krajem decembra prošle godine ušli u kasarnu Dr Arčibald Rajs (poznatiju kao Maršalka) u pokušaju da u tom prostoru stvore Društveni centar u kojem će moći slobodno da deluju i stvaraju, pala je kiša pitanja.
Taj dosadni, rominjajući, oblačni, depresivni izliv varijacija na večito pitanje I šta sad? nije uspeo da uguši život koji je, sam od sebe, počeo da se rađa na prvoj slobodnoj teritoriji (ovo shvatite vrlo metafizički) u potpuno dezorijentisanoj državi Srbiji.
Jedan tih, nesebičan i otvoren duh, zaposeo je napuštene objekte koji su čekali priliv kapitala kako bi kroz ozakonjenu korupciju dobili svoju profitersku namenu. Odluka protiv prepuštanja i (daljeg) jadikovanja marginalne sfere bila je hrabra i (za mene) neočekivana.
O namerama i akcijama DC-a možete čitati posvuda, ali meni je važna ta iskra budućeg slobodnog života. Iskra koja je rasterećena svakodnevnog politikanstva, sebičluka i liderstva. Iskra koja se bavi fundamentalnim stvarima kao što su voda, ishrana i grejanje. Iskra koja koja je otvorena ka svima dok god su svi otvoreni ka njoj.
Nedostatak pažnje koju ljudi u DC-u posvećuju negativnim i degenerativnim pojavama u društvu novost je na tržištu međuljudskih odnosa. Otklon i potpuno zanemarivanje poruka mržnje i netrpeljivosti, umesto da se pomoću njih pune novinski stupci, programi i buđelari, jedna je od najlepših osobina ove (zbilja nove) Situacije.
Tu Situaciju, taj Društveni centar koji se stvara i gradi u hodu, moramo podržati svi. Ali ne pismima podrške i ostalim alatima dostupnim lenjom kažiprstu. U Društveni centar moramo doći, spremiti ručak, oprati suđe, izneti smeće, pročitati knjigu ili svoju pesmu naglas… rečju (moramo) živeti da bi DC (za)živeo za nas.
Razmislite o tome kako provodite dane, kome prodajete svoj život i zašto, šta je to što je zaista vredno i gde je taj mir između vas i sveta.
Možda shvatite da jedan običan iskorak može da postane život na koji stvarno možete da budete ponosni.